Kako će se mali Isus roditi bez vode i struje

Te godine ništa nije dalo naslutiti da će naš Božić biti drugačiji. Ne bi došao ni blagdan Svetog Nikole, a moja bi mati krenula čistiti, i to panično, opsesivno. Prvo bismo odmaknuli sav namještaj, usisali i brisali pod ispod njega, a onda sobu po sobu: morali smo preslagivati ormare, izvaditi sve što imamo u komodama i ladicama radnih stolova, obrisati svu prašinu s polica za knjige u hodniku, opajati sve i jedan zid, sve i jedan kut, izarfati sve i jedan radijator, oprati sve i jedan prozor, a onda bi uslijedilo ono najgore i najbesmislenije: vadili bismo posuđe iz kuhinje: tanjure, čaše, šalice, escajg, staklariju, šerpe, tave, tepsije, prale i prale, da bismo za dva tjedna sve ponovo isprljale. I bez obzira na to što je i ona sama znala da je naš plan osuđen na propast i prije nego počne, nijedne godine, ali nijedne jedine, nije od njega odustajala. Mi smo se bunili i prigovarali: otac bi otvoreno negodovao, govorio da pretjeruje, da ne moramo sve to po njenim planovima i protokolima, da nama, uostalom, nitko i ne dolazi jer mi idemo u goste za Božić, i da nema smisla da nas sve mrcvari. Nije nam bilo spasa. Njoj nije bilo pomoći. I taman kad bismo sve doveli u red, taman kad bi pomislio, evo ga, gotovo je, sad je sve očišćeno, detaljno i temeljito, ona bi izvadila svoj crni rokovnik u kojem su bili recepti s kolačima, ručno napisani, i onda bismo od prve nedjelje došašća, pravili te silne kolače kao da hranimo cijelu zgradu njima. Zvjezdice, breskvice, kuglice, ovakve, onakve, s orasima, bez oraha, s medom, cimetom, rumom, kokosom, ona bi nabrajala, a mi gledali u nevjerici. Nije nam bilo spasa. Nije joj bilo pomoći. Bez obzira na to što je znala da nama toliki kolači ne trebaju, da ih ne možemo pojesti, čak i nakon što bismo pola podijelili, nije odustajala. Ostajala je noćima i noćima do zore praveći ih i uvijek bi nas, dan kasnije, uvjeravala da se nije umorila, da njoj nije bilo teško i da ona to voli. Nije vjerovala da mi to ne volimo i da nam se, jednostavno, nije dalo.

Privatna arhiva Glorije Lujanović

Dan prije Badnjaka uvijek je bio najgori: morali bismo sići u hladni podrum, stepenice bi već smrzle i mogao si se poskliznuti kako si htio, otvoriti veliku kacu s ukiseljenim kupusom, paziti kako dižeš kamen da kupusu ne naneseš bol, ona je inače o ukiseljenom kupusu govorila s poštovanjem, kao da je u pitanju živo biće, i onda ga u velikoj posudi donijeti na peti kat. Kupus sam nosila ja, a brat je nosio drva u kanti. Drva bi mu ispadala jer bi uvijek pretrpao, on se meni rugao da će mi kupus ispasti i da neće biti ništa od sarme, i da će me mati razbiti i to onim kamenom iz kace, a ja njemu da će ga ćaća staviti skupa s drvima u šporet i zapaliti. Dok bismo došli do petog kata, na kojem smo bili jedini stanari, već bi tri susjede otvorile vrata, gledajući zašto se opet smijemo i stvaramo buku. Međutim, te godine, ništa nije naslućivalo da će naš Božić biti drugačiji nego što je bio inače: naprotiv, ustaljeni raspored i ritam koji bi nam moja mati dala, već je iza Gospojine, nagoviještao da dolazi ono vrijeme u kojem se mi, što bi moj mlađi brat rekao, nećemo naspavati. Tjerala nas je da idemo na zornice bez obzira na to što je svećenik govorio da su djeca, trudnice i penzioneri oslobođeni dolaska i da njihov izostanak ništa osobito ne remeti. Nju to nije zanimalo: morali smo se buditi, u pola šest ujutro, na brzinu popiti čaj i ići. I nije ju zanimalo što nam se spavalo, što nam je iz jutra u jutro bilo sve teže ustati, naprotiv, uvjeravala nas je da će nam biti sve lakše i lakše dok ne dođe Božić. A onda na Božić, opet zornica, ali u Gučoj Gori, u kojoj nikad, pa ni danas nema polnoćke. Ćaća je objašnjavao da moramo ići, i da nema pogovora, da sva djeca idu i da nema to veze dolaze li iz Viteza ili Novog Travnika gdje je živjelo dosta naroda iz Guče Gore. On je, kao i mati, lagao: kad bi mi došli gore, bila su samo djeca iz sela i nas dvoje. Vjerovali smo, čak i na jutro kad je svanula Badnjica, i brat i ja da se nema što dogoditi, da se ne može ništa dogoditi što bi nas iznenadilo: svake je godine sve bilo isto. Morali smo postiti, bez obzira na to što nismo htjeli, morali smo postiti bez obzira na to što je svećenik rekao da su posta oslobođena djeca, trudnice i penzioneri.

Naše roditelje to nije zanimalo. Morali smo gledati na balkonu malo pečeno krme koje ne bismo smjeli ni dodirnuti sve dok ne prođe ponoć. Krizban je već bio nakićen i mati je bila zadovoljna kako je to ćaća s nama uradio, iako je uglavnom bila nezadovoljna i s njim i s nama kad bi nam nešto povjerila da uradimo. Hodala bi za nama i govorila: „Ja samo popravljam za vama, samo popravljam, ništa šta vam dam da uradite ne znate kako treba, ne zna vam ni ćaća.“

No, tog jutra, zapravo, malo prije podne, sve je djelovalo kao da je spremno: sarmu je kuhala od jutra, na kraju šporeta, jer se sarma kuha dugo i polako, bila je čak zadovoljna i koliko je kupus bio slan, kreme za kolače je priredila, i činilo se da će to biti još jedan, isti Badnjak i isti Božić kakav slavimo cijelog života. Mi smo bili u svojim sobama, spremni sletjeti pred zgradu, kad nas ćaća zovne da nešto pomognemo unijeti, i u jednom trenutku, ona je rekla: „Nema vode, nestalo je vode“. To je, naravno, ne samo unijelo nemir u našu kuću, nego u cijelo stubište: odjednom su se na našim vratima pojavile iste one dvije susjede pitajući imamo li mi vode, jedan je čovjek pokušavao dobiti vodovod i pitati ih zašto odjednom nemamo vode, govorio da je to centar grada, da je Badnjak i da ne možemo bez vode. Mama je bila uznemirena. U našoj se kuhinji samo gomilalo neoprano suđe, a sve je bilo masno, što od sarme, slanine, kobasica, smrdjelo je i na ribu pastrvu koju smo trebali večerati i onaj odvratni gusti grah s crvenim lukom koji nisi smio ne pojesti. A tek ona gibanica. Masna pita s grožđicama i orasima za koju nas je uvjeravala da je ukusna i slatka. Ukratko, nastupio je opći kaos na kakav, čak ni mi, nismo bili spremni. Nitko u stubištu nije imao vode ni za oprati zube, kamoli skuhati kavu. I nervoza se odjednom uvukla u zidove, gelendere, špijunke na vratima. Svi su postali ljuti, jedni su druge gledali s prijezirom, optužujući se tko je kriv što vode nema. Po stubištu je trajala žestoka svađa, međusobno su se optuživali da je netko začepio odvode jer je nekoj ženi bilo mrsko vaditi mrvice iz one rešetke u sudoperu, a onda je pred zgradu, došao neki čovjek, i rekao da je cijev od studeni pukla i da će radovi trajati dva ili tri sata dok voda opet ne dođe. Žene su se smirile i brzo razišle. Mislila sam da ćemo sada, malo odmoriti dok voda ne dođe, i da će se taj dan nastaviti onako kako je i počeo, ali katastrofa se nastavila. Pomislila sam, ovo je ukleta zgrada. I u tom je trenutku nestalo struje. Uslijedilo je isto ono sabiranje po stubištu, međusobno optuživanje da su nekima radile sve četiri ringle na šporetima, da ima stanova u kojima su po dva televizora upaljena, da su neki toliko opteretili mrežu jer su cijeli balkon nakitili električnim sijalicama, a onda je jedna žena rekla, da smo mi krivi jer naš usisivač vuče puno struje i sigurno smo usisavali i zato nema struje. Mama je govorila da mi nismo jutros ni usisavali, da ćemo sijalice upaliti tek predvečer i da mi i nemamo šporet na struju, nego samo na drva i plin. Nikakva njena objašnjenja nisu vrijedila: odjednom smo postali oni koje treba istjerati iz te zgrade, krivi i za vodu i za struju, oni kojima država nikad nije trebala dopustiti da tu i dana provedemo jer nismo odatle, i da je najbolje da nas se otjera, svim sredstvima. Mama im je pristojno govorila da se smire, da nestanak struje i vode nema nikakve veze s nama, ali oni nisu prestajali sve dok nije došao radnik iz Elektre i rekao da je sklopka iskočila i da će struja doći za najmanje dvadeset minuta. Ipak, i dalje su ostali nepovjerljivi, uvjereni da smo mi krivi i uzalud im je čovjek objašnjavao da to nema veze ni s jednim konkretnim stanom, da se to zna dogoditi i da se ne može utvrditi tko je preopteretio mrežu. Voda još nije dolazila, pa su nam usput i za to predbacili rekavši da ne bi nestalo da ne mora tako visoko dobaciti, čak do petog kata.

Mama im je opet pristojno govorila da se smire, da nestanak vode nema veze s nama, da je cijev, kao što i oni sami znaju, pukla zbog minusa, mraza, snijega, hladnoće. Brat je pitao, kako ćemo mi sada slaviti Božić, ako nemamo vode i struje, i kako će se uopće mali Isus i roditi bez toga, a kamoli još nama donijeti poklone. On je još uvijek vjerovao da on poklone donosi i nisam mu htjela reći da je to, ustvari, laž jer on poklone prvo donese u mamin ormar, a onda ih ona premjesti ispod krizbana. Kad smo došli u naš stan, uslijedio je novi šok: mama je legla na kauč u dnevnom boravku. Nikad je nismo vidjeli da na Badnjak sjedi, kamoli leži. Brat se prekrstio i pitao je što je s njom, je li dobro, trebamo li sada zvati doktora. Ona se smijala i rekla da slobodno otvorimo paket Coca Cole, nikad je nismo smjeli piti prije Božića, i izaberemo koji god kolač hoćemo. Brat je pitao, otkud sad to, kad moramo postiti i čekati večeru, a ona je rekla: „Ništa mi više ne moramo. Voda će doći kad dođe, struja kad dođe, a mi ćemo početi slaviti“. Nije dugo prošlo došle su i voda i struja i ćaća i sve se nastavilo onako kako je i počelo. Ujutro smo otišli na zornicu u Guču Goru, a popodne susjedima, od vrata do vrata išli i svima čestitali Božić, istim onima koji su nas htjeli otjerati. Mama je obećala da iduće godine nećemo toliko raditi i nakuhavati, da ćemo sve kupiti. Nikad nismo ništa kupili. Brat je pitao hoćemo li i struju i vodu za svaki slučaj. Smijali smo se. On nije znao da se struja ne prodaje u trgovini. Te smo godine, ponavljala je mama kasnije, naučili lekciju: u kući uvijek moraš imati kanister od pet litara vode za ne daj Bože i još važnije: ne smije ti se dogoditi da si na Božić s bilo kim u zavadi.